Ulica kao nijedna druga

Ulica, kao i mnoge druge, sa malenom raskrsnicom i svojim stanovnicima imala je svoju životnu svakodnevicu sve do početka 90-tih.
Od improvizovanog koša, tamo negdje na ćosku, javlja se ideja da se napravi nešto smislenije, i makar malo premosti sivilo užasnih ratnih godina.
Sve naše razlike ovdje su nestale:neko je radio, neko finansirao, neko planove kovao, neko bodrio, poneko se čudio, smješio, i na kraju ipak entuzijazam pobijedio.
Odmah po završetku prvog terena kreće igra i prvi turniri.

Svi se “dobrovoljno” navikavaju na višak buke i veću frekfentnost kroz ulicu ☺
Kroz igru je prošlo je mnogo lica , zaljubljenika u basket, profesionalnih igraca, dama i naravno nebrojeno djece.Neke su se navike zadržale i danas…

Bilo je mnogo znoja, svih vrsta raspoloženja, poznanstava, svadja(nikada preko granice), druženja, poljubaca na noćnom basketu… Danas se na pominjanje VUČEDOLSKE i ULIČNOG BASKETA kod svih njenih savremenika javlja nostalgija, pravi znak da se radilo o nečem jedinstvenom i korisnom za odrastanje…☺

Postojali su bolji tereni sa svim mogućim uslovima, ali ljepši nijesu. Ništa nije ni blizu onome što se osjeća na samoj ulici i izmedju kuća - stvarni STREET BASKET kako mu u imenu stoji.
Dok je trajalo niko nije ni slutio da se scenario pisao sam od sebe, drugačije i mnogo prije „nebeske udice”….Tako je i nastala urbana legenda koja kaže da se i danas iako nema obruča u vučedolskoj čuje kako tapka lopta…

Posvećeno svima koji su prošli zajedno sa nama kroz ove godine, klincima, komšijama koji su razumjeli potrebu da ovako nesto postoji i da izdržavaju žagor, vjernim navijačima: Milji, Peru, Milošu, Miloradu, Trifunu, Stipu , pokojnoj $umi, pokojnom Krivom koji je od prvog dana bio sa nama i nesebicno nas pomagao, kao i svima onima koji su makar samo jednom prošli kroz ulicu Vučedolsku.

P.S.

Da bi postali šampioni, prvo treba podržati male šampione…
Mnogo djece u Crnoj Gori nema uslova da izgradjuje sportski duh, mnogo je bliže porocima i pogrešnim uzorima…
Vučedolska je nastala jer se tada nigdje na Žabljaku nije mogao slobodno igrati basket. Danas na 50 metara od škole su kockarnice i sportske kladionice…
Širom Crne Gore grade se zgrade koje budućim stanarima nude pogled u komšijski prozor i samo „jedan” izlaz na ulicu…
Prostor je opterećen betonom, mozak profitom.Potrebno je graditi sportske terene, svaka stambena zgrada mora imati park, igralište, osmislene urbane sadržaje…