RIJEKA TARA




U ambijentu čudesnih sunovrata, ispod okomitih strana dubokih i preko hiljadu metara, probijajući se između planina Bjelašnice, Sinjajevine, Ljubišnje i Durmitora, teče jedna od najljepših crnogorskih rijeka, TARA. Kao usječena brazda između planinskih vrhova teče bistra planinska rijeka, a njene vode, s vrijemena na vrijeme, sačinjavaju divne pejzaže sa pitomim i plodnim dolinama na kojima su njive, voćnjaci, gajevi i pašnjaci na kojima pasu stada ovaca i koza, nerijetko zajedno sa divljači, kojom je puna dolina i kanjon rijeke. Teče i protiče dalje kroz ambis nad kojim u pravoj vertikali štrče borovi samotnjaci koji izniču, reklo bi se, iz same kamene litice, sunovraćene u dubini ambisa ovoga znamenitog kanjona. Teče, i kao da se krije od zaljubljenih pogleda u njene brzake, u njen kamen koga je ona sakrila ispod sebe, a koga nam otkriva njena čista i bistra voda. I putuje Tara i kao da traži nekog nevinog i čistog, sebi sličnog, kome će da se bez pogovora preda. Tako lijepa i čista čitavim svojim tokom, natjera zaljubljenog čovjeka da je tepajući nazove SUZA EVROPE.

Kanjon Tare, kao jedinstvena pojava po svojoj dubini od 1000, a mjestimično i 1300 metara, svrstava se odmah iza Velikog kanjona rijeke Kolorado u SAD. Tara, koja na svom kraju čini sastavnicu Drine, ima tok dug 150 kilometra i najduža je crnogorska rijeka. Na dijelu toka kroz nacionalni park Durmitor, Tara ima prosječan pad od 3.6 m/km, uslijed čega postoje brojni vodopadi - bukovi i brzaci koji svojom jedinstvenom pojavom upotpunjuju ambijent CRNOGORSKOG KOLORADA. Čitavim tokom Tara dobija značajne količine vode od brojnih vrela i nekoliko pritoka. Najvažnije pritoke na lijevoj strani su joj Ljutica i Sušica, a najvažnije desne pritoke Vaskovaška rijeka i Draga. Među njima je svakako najpoznatije vrelo Bajlovica sige, izvor na lijevoj obali Tare, izdašnosti više stotina litara u sekundi, kod koga se voda koja izvire iz jezera u pećini Bučavica stropoštava u Taru sa visine od preko 30 i na dužini od oko 150 metara. Od mnoštvo osobenosti Tare posebno mjesto zauzimaju njeni bukovi. Huk nekih većih bukova se čuje i na samim ivicama kanjona. Od preko 40 bukova najpoznatiji su Djavolje lazi, Sokolovina, Bijeli kamen, Gornji i Donji tepački buk i dr. Zbog kvaliteta svoje vode i jedinstvenog eko-sistema, Tara je 1977. godine uvrštena u program “Čovjek i biosfera“ i upisana u ekološki rezervat biosfere Svijeta, čime je zaštićena međunarodno usvojenom konvencijom.

Flora rijeke Tare je uspjela da sačuva brojne vrste biljnog svijeta koje vode porijeklo jos iz daleke prošlosti. I ono što je najinteresantnije, mnoge od ovih vrsta su uspjele da sačuvaju svoja iskonska obilježja karakteristična za daleku prošlost. Tako u dolinama Tare možemo sresti sačuvane pojedine vrste tercijalne flore iz ledenog doba. Osim ovih vrsta, biljni svijet u kanjonu se karakteriše šumama razlicitih vrsta: cera, jasena, bukve, crnog jasena i breze. Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a medju njima posebno mjesto zauzima crni bor. Najinteresantniji oblici crnog bora su oni koji su pričvršceni žilama za golo kamen-liticu i nadneseni nad sami ambis. Ali, najpoznatiji lokalitet gdje crni bor izgrađuje prašumsku zajednicu, nalazi se u kanjonu, na mjestu zvanom Crna poda. Crna poda su proglasena za strogi prirodni rezervat. Tu su borovi visoki i do 50 metara, a dosežu starost i do 400 godina. Masivi kanjona pružaju izvanredne uslove za život divokoza. To neposredno susjedstvo planine i kanjona, pruža mogućnost sezonskih kretanja, zimi sa hladnih visina u župske kanjone, a ljeti obratno, iz kanjona prema vrhovima Durmitora. Divokoza je, inače, stanovnik planinskih visina i strmina i lako se kreće po kamenjarima stijenama i planinskim kanjonima. Osim divokoze, kao redovni stanovnici kanjonski prostora javljaju se srna i divlja svinja. Tara je bogata i ribom. U njenom slivu živi pastrmka potočara, mladica, lipljen, klijen, skobalj i dr.

U mjestu Djurdjevića tara nalazi se veliki most, čija je gradnja počela 1938. a završena 1940. godine. Ovaj most je vremenom postao jedan od simbola ove rijeke. Iako sagradjen ljudskom rukom, svojom idelanom linijom koja kad se posmatra iz visine izgleda kao jedna od Tarinih krivina na njenom dugom putu, uklopio se u ovaj prirodni ambijent kao da je i on sam građen moćnim prirodnim uticajima. U toku Drugog svjetskog rata je srušen da bi 1946. ponovo bio obnovljen. Dužina mosta iznosi 154 metra, a na najvisočijem luku dostiže visinu od 135 metara od Tarinih obala.

Izlet na pojedina mjesta na samim ivicama kanjona, predstvalja poseban vizuelni doživljaj, jer se radi o mjestima sa kojih se pruža veličanstven pogled. Od njih nekoliko posebno treba izdvojiti Ćurevac (1625m). Sa ovog mjesta sa jedne strane vidimo panoramu Durmitora, a sa druge kanjon Tare u kome vijuga rijeka usječena u kamene litice. Sa Ćurovca je divan pogled na živopisno selo Tepca, sa kućama i baštama razasutim u proširenju kanjona. Ako na vrhu Ćurovca zadržite dah i oslušnete, čućete šum Velikog buka sa dubine od preko 100 metara. Mjesto na kom se osjećaju snažne pozitivne vibracije i sa kog će te uvijek otići opušteni i zadovoljni sa nezaboravnim iskustvom. Tu su još i Tmora, udaljena samo oko 7km od Žabljaka, do kojih dolazite kroz predivnu prašumu i osjecate iskonski mir i savršenstvo i ljepotu čitave okoline.

Pored svih ovih pogleda prolazićete kroz predivna sela, vidjeti stare seoske mostove na Tari, upoznati njihove stanovnike i način kako su se saživjeli sa rijekom. Preko svega toga naučićete da poštujete i razumijete prirodu i njene blagodeti.

Sve ove ljepote i znamenitosti Suze Evrope ne znače nista dok bar jednom ne osjetite hladnoću i ukus čiste vode tarske, dok ne čujete huk njenih brzaka ili uživate u pogledu sa litica njenog kanjona. A kad se sve ili bar dio toga doživi, ostaje se vječno zaljubljen u Taru.

IGRE VODE NA DURMITORU

Na području Durmitora su izražene različite hidrografske pojave, a neke od njih predstavljaju pravu prirodnu rijetkost. Na to su posebno uticali klima, vegetacija, reljef kao i geološki i tektonski sklop same planine. Tako na ovom prostoru srećemo kanjonske rijeke, rijeke ponornice, kraška vrela, ledene pećine, ostatke glečera, glacijalna jezera u cirkovima, valovima i na morenima i dr. Jezera na Durmitoru, izvori, kraške rijeke ponornice spadaju medju najljepše dragulje planine. Osim jezera, posebno su značajna vrela koja se javljaju kao stalna i periodična. Od stalnih, najpoznatija su vrelo Ljutice, Bijele vrela i Bajlovića sige u kanjonu Tare, te Dubravka i Crno vrelo u kanjonu Pive. U rasjedima durmitorske visoravni rijeke su izdubile impozantnu mrežu kanjona. Čudesnu ljepotu kanjona Sušice, kao i da nijesu dotakli pogledi i znatiželja mnogih ljubitelja fenomenalnih prirodnih rijetkosti Durmitora. Na potezu od ledničkog cirka do ulaska u kanjon Tare, formirao se čudesan pejzaž, pravi mozaik rijetkosti i oblika reljefa. Donji, uzani dio kanjona je probojnica rijeke Sušice sa strmim, borom obraslim rubovima. Kao rijetkost se javlja riječno Sušičko jezero nastalo prirodnim određenjem riječnog toke Sušice. Kanjon se u gornjem toku nastavlja i završava najimpresivnijim cirkom – Škrkom. Na dnu cirka, dubine preko osamstotina metara nalaze se dva škrčka jezera, Malo i Veliko. Inače, ova rijeka ponornica od svog uvira u rijeku Taru, nekoliko puta uvire i gubi se u podzemlju. Tok, odnosno kanjon Sušice, dug je 14 km, izvire na oko 1300 m /nm. a uliva se u Taru na 512 m/nm.

U velikim loncima glečerskih rijeka formirao se i veliki broj jezera glečerskg porijekla. U tom smislu, neponovljivu vrijednost i privlačnost Durmitora čine dvije vodene površine Crnog jezera – Malo i Veliko, spojene jezerskom uzinom zvanom Struga. Smješteno ispod gorostasnog Međeda, kao čuvara i zaštitnika, zaodjenuto je gustim četinarima koji se zajedno sa Međedom ogledaju u njegovim modro zelenim dubinama. S proljeća, kad se snijeg počne topiti, ispod njega izbije snažno vrelo Čeline, bučno se stropoštavajući bijelim slapovima u jezero. Ovaj prirodni fenomen javlja se u vidu jakih izvora sa čela Malog jezera iz podnožja Međeda. Kako su geolozi pokazali, Međed u svojim njedrima krije podzemna jezera koja se pune od velikih kiša i od velikih otapanja snijega. Pa, kad se posle nekog vremena napune, iz njih podzemnim kanalima pokulja voda koja se zatim pojavljuje u vidu vodopada iznad Malog jezera, koji hučeći i pjeneći stvaraju veliku buku koja se čuje nadaleko.



U narodu za ovaj fenonomen kažu «pukle čeline».U stvari, kad voda iz podzemnih jezera kanalima poteče prema jezeru, potiskuje ispred sebe vazduh koji kad izađe na površinu prelazi u pucanja. Ali tu se voda ne zaustavlja. Krećući se podzemnim putevima ispod masiva Durmitora, pojavljuje se kod mjesta Dubrovska, ulivajući se u rijeku Komarnicu u vidu tzv. Dubrovačkih vrela. To su jaka vrela kojima otiče velika količina vode iz Malog jezera, tako da se njegov nivo smanjuje za desetak i više metara. U vrijeme sušnih perioda i kada čeline stanu, voda iz Velikog prelazi u Malo jezero, ali kako je poniranje vode u Malo veće od dotoka u njega, ponovo dolazi do opadanja njeghovog nivoa. Za razliku od vode u Malom jezeru, ispitivanja su pokazala da voda u Velikom Crnom jezeru ne ponire .Kada se usled čelina Malo jezero napuni vodom, voda iz njega se preliva u Veliko koje se takodje puni i vodom iz Mlinskog i drugih potoka koji se ulivaju u njega. Kada se cijelo jezero napuni do vrha, otiče otokom koja se završava ispod Žabljaka gdje ponire i ponovo se pojavljuje u kanjonu Tare, prolazeći ispod korita ove planinske ljepotice i sa njene desne strane praveći tzv. Bijela i Crna vrela.

vrati se na vrh